Konzerviranje i restauriranje drvenog monoksila iz depoa Gradskog muzeja u Karlovcu

Od srpnju 2013. do srpnja 2015. godine na Odjelu konzerviranja i restauriranja Međunarodnog centra za podvodnu arheologiju u Zadru provedeni su konzervatorsko - restauratorski radovi na drvenom monoksilu iz depoa Gradskog muzeja u Karlovcu. Monoksil je od 1966. godine ležao u depou muzeja. Nakon nekontroliranog isušivanja oslabljena je osjetljiva drvena struktura drvenog čamca te su se na njemu pojavile brojne pukotine i započelo mrvljenje stijenki. Radi se o čamcu izrađenog od jednog komada drveta, ovalnog oblika duljine od 310 cm i najveće širine od 63 cm.

Odmah po zaprimanju, na monoksilu su započeli konzervatorsko-restauratorski radovi. Konzervatorsko-restauratorskim postupkom nastojalo se usporiti proces propadanja predmeta, konzervirati zatečeno stanje, vratiti nekadašnji vizualni identitet i omogućiti njegovo dugotrajno očuvanje. Dijelovi površinskog sloja monoksila poslani su u Poznań Radiocarbon Laboratory u Poljskoj, specializiran laboratorij kako bi se odredila starost drvene građe. Starost drvene građe određena je metodom radioaktivnog izotopa ugljika 14C . Rezultati metode 14C pokazali su da se radi o drvu starosti između 1479. i 1640. godine. Točnost rezultata je 95,4%.

Na drvenom su monoksilu proveden je najprije postupak uklanjanja nečistoća tj. slojeva prašine, sitnih kamenčića, pjeska, paučine te dijelova žbuke i zidne boje. Čišćenje monoksila prestavljalo je izazov stoga što su slojevi prljavštine bili jedina veza raspucale površine s drvenom jezgrom. Uklanjanje nečistoća vršeno je mehanički uz upotrebu mekanih četkica i kisteva, kirurških skalpela raznih profila i manjim ručnim alatom uz velik oprez. Prilikom čišćenja korišten je i usisavač s potenciometrom na najmanjoj snazi. Na vrh crijeva usisavača postavljena je sigurnosna tekstilna mrežica kako ne bi došlo do usisavanja nestabilnog površinskog sloja.

Nakon čišćenja pristupilo se stabilizaciji nestabilnog površinskog sloja. Rasušivanje drvene strukture rezultiralo je pucanjem i odvajanjem površinskog sloja monoksila sa svih strana u debljini od oko 1 cm, te stvaranje pukotina i mikropukotina usljed čega spomenuti sloj poprimio izgled mozaika. S unutašnje strane površinski sloj djelomično nedostaje dok na vanjskoj strani monoksila on nedostaje po cijeloj duljini s jedne njegove strane, a s druge strane je nedostatak također djelomičan. Na dodir površinski sloj se klima i trusi odnosno odvaja od ostalog dijela. Za stabilizaciju je korištena tekuća dvokomponentna epoksidna impregnacija za drvo. Impregnacijsko sredstvo nanošeno je injektiranjem u pukotine i mikropukotine. Paralelno s nanošenjem impregnanta, podljepljivanjem su sanirani odvojeni djelovi površinskog sloja. Višak impregnacijskog sredstva s površine uklanjan je vatenim tuferima natopljenim acetonom. Nakon stabilizacije i sanacije čitavog površinskog sloja uslijedilo je konsolidiranje predmeta.

Kao sredstvo za konsolidaciju korištena je 5% -tna otopina termoplastične smole Paraloid B-72 u acetonu. Konsolidant je nanošen pomoću mekih kistova, utapkavanjem kako ne bi došlo do oštećivanja. Konsolidacijsko sredstvo nanošeno je u više slojeva. Integracija je izvršena na procijepu pramčanog dijela monoksila. Procjep je integriran epoksidnom smolom za drvo Araldit čime je smanjena mogućnost daljnjeg širenja pukotine i postignuta veća strukturalna stabilnost. Nakon provedenih konzervatorsko-restauratorskih radova, na drvenom monoksilu nisu uočeni znakovi daljnjeg propadanja, a kako bi tako i ostalo ovaj je predmet potrebno skladištiti u prikladnim uvjetima (relativna vlažnost u intervalu od 45-60%, temperatura od 18°C, te jačina svjetlosti ispod 200 lux-a). Prilikom rukovanja s predmetom preporučljiva je upotreba platnenih rukavica kako bi se maksimalno zaštitili od kemijskih i mikrobioloških utjecaja.

 Marina Šimičić